JELENA JOVETIĆ
Ko li mi te brani
27 PJESAMA
Vezati se za Crnu Goru znači
vezati se za cijeli svijet.
Moja zemlja crna
moje zelene gore
moja otadžbina,
moje, moje more.
Beskrajne moje
planine i zore,
što čvrsto stoje
ne znajući za pokore.
Moj komadu raja,
moja stamena
svjetlosti bez kraja,
vječno željena.
U kamenu sleđena,
gorda moja,
u slavi rođena
iz ideala, krvi i bôja.
Uvijek jake moje
uzvišene boje,
od junačke krvi modre čoje,
dio su nas, dok vječnost broje.
Ne lijepite ljudima etikete.
Mogu da žive bez plakete,
kad vrline čine epitete.
Ne trebaju vam priznanja
ako imate uzvišena znanja
dosegli ste najveća zvanja.
Ne trebaju vam ordenja,
ako imate poštenja
da vas pamte pokoljenja.
U Crnoj Gori riječ je zakon,
čast je najbolji zaklon,
poštovanje nije do poda naklon.
Darovi se i neprijatelju nose.
Riječi mogu kao sablja da pokose.
Nečojstvo često izuje i bose.
Ko li mi te brani,
od krvnika, od nemani,
od zle kobi i osvete,
krvlju ispisane posvete?
Ko li mi te čuva,
dok je mećava i bura,
dok bukti plamen rata
leti sablja il' granata?
Ko li mi slavi, a ko žali,
što nijesmo poklekli i stali,
s bolom trčali
padali al' ustajali?
Ko li mi te sakriva,
iznad tmina i poriva,
kome li si opet kriva
što si ponosna i živa?
Ne vežite golubove,
slobodu neka nose.
Kako imat' mirne snove
rosno cvijeće dok nam kose.
Ne spuštajte sokolove,
nebo neka paraju.
Preživjećemo rane i bolove,
dok nas prkosne obaraju.
Neka vaši putevi
ne sijeku nas više mrsko.
Preživješe vas vjekovi,
naše tlo bi vam usko.
Ostavite naše krše
nama vidika nema dražih,
od vrleti što sve ruše
u čast glava palih naših.
Ako krenem neću spakovati jednu majčinu suzu.
Mnogo je za put.
Ako krenem pamtiću sjetni zagrljaj očev
i kraj.
Ako krenem ponijeću grumen crnogorske zemlje.
I to je sve.
Ne pratite me.
Samo se prati,
onaj
koga će čekati da se vrati.
Ako krenem biću kao crnogorski rudari
ili neke velike umne glave,
što su pošli
i nikad više nijesu došli.
Nikad stali više nogom na crnogorsko tlo,
dušom su svake noći šetali od Kotora uz brda.
A srcem…
A srcem nikad nijesu ni otišli.
Okamenili su ga, još jedan krš na goletima,
da ostavljenoj zemlji bude oslonac vjekovima.
Kad se vinu sokolice
krila nose čisto srce,
nebo skloni druge ptice.
Sokolice samo rode
osvetnike da dom vode,
bajraktare od slobode.
Sakrij suze sokolice.
Okameni gordo lice,
blagoslovi uzdanice:
,,Sve što mi je srce svilo
sine mili, gorska vilo,
idi hitaj prije zore
ka braniku Crne Gore."
Ostavi trag.
To ostaje za nama
i kad masi nijesi drag,
samo odabrani ostave trag.
Probudi pokoljenja.
Ostavi trag.
Poslije bure ostaju ubjeđenja.
Vidi se trag.
Nema imena,
kada padnu magle,
vidi se trag da njime teče istina.
I tako ostane trag.
Ko je riješen da slijedi
na tragu ne drijema.
Trag ostaje vjekovima
iako oznaka za njega nema.
Nema ni Vitovih vrabaca više.
Možda su i oni pošli prateći laste.
Prosto moraš poći prvo, pa da te na povratku časte.
Nema više ni onih mirnih ljudi u komšiluku.
Možda su našli mirnije mjesto za svoj mir.
Prosto moraš biti potpuno miran da te ne smota vir.
Nema više onog glasnog smijeha,
čistog kao planinskog izvora tok.
Prosto se od grmlja malenog ne vidi bor visok.
Nema onih uzvišenih misli
mudrih, da ih svak' sasluša skamenjen i tih.
Prosto se od puno glasnih ne čuje najljepši stih.
Još me srce ovdje drži!
Korijene čvrsto steži,
crna zemljo slave gorde
ne daj da nam sude horde!
Zamrzut korak drhti
nosiće ga kroz san dalje,
nema spokoja dok plamti
i led topi oganj u svitanje.
Još mi duša tebi leti
željna da te opet sveti,
u stradanju pokoljenja
ostala si uzvišena.
Digni maglu sa planina
obasjaj nas, o jedina!
Još su čvrste Oboda zidine
šta je život gledati te iz daljine.
Nema sjajnijeg sunca
od sunca što tvoje zore oboji.
Nema snažnijeg mora,
od mora koje se tvojih stijena boji.
Nema toplijeg kamena,
od kamena tvojih litica.
Nema oštrije sablje,
od date riječi kraljevih uzdanica.
Nema mirnije noći,
od noći iznad tvog kosmičkog raja.
Nema svjetlijeg plamena,
od plamena đe se Lovćen s nebom spaja.
Zore ti se tvoje zore,
zore ti se od svanuća.
Gromko zvone tvoje gore,
sloboda ti opet kuca.
Zore ti se svi junaci,
za čast tvoju što su pali.
Zore ti se gospodari
krišom su te suzom zalivali.
Zore ti se davno pošli
iz daljina pogled k' tebi puca.
Zore ti se srcem željni
samo ti si domovina zlatna luča.
Zore ti se sa zidina
od sumraka da te sačuvaju.
Zore ti se neimari i vladari
što zajedno u temelju počivaju.
Jutros ti je kao nikad rodna Zeta.
Durmitorom nije bilo više cvijeta.
Cetinjem mirišu nježne lipe.
Od kotorske bedeme brodovi škripe.
Jutros ti Poljem bijele se rade.
Ulcinjski vjetar pijesak krade.
Pod Barom masline zrele.
Prokletijama mašu s Bjelasice jele.
Boka ti se u plavom nebu ogleda.
Tara hita da s' Pivom morima se preda.
Rožaje se s pjesmom priklanja,
da pljevaljska gora snažnije odzvanja.
Stare kule njišu se Plavom.
Nikšićem vile šetaju uzdignutom glavom.
Mojkovcem se crveni bajrak vijori,
starom Podgoricom u glas se zbori:
,,Sa Grahovca zlatna iskra kreće,
Crnogorce niko vezat' neće.
S Vučjeg dola glas nam nosi
istorija pamti i prkosi.
Evo ti poklon od tvoga roda
Crna Goro, srećna ti sloboda!"
Za moju đecu i sve naše potomke.
Za roditelje, mog Gorana, prijatelje, sve moje drage ljude.
Za one koji kroje nebeske svodove ali nas nijesu napustili.
Za sve vas koji volite našu, jedinu, svetu i milu Crnu Goru vječnu.
Željela sam da u mnoštvu pjesama, koje sam napisala, prve ugledaju svjetlost Crne Gore upravo ove posvećene Crnoj Gori. Vjerujem da će ovi stihovi biti radost svima koji su željni riječi o Crnoj Gori, svima nama, kojima je ova zemlja jedini dom, svima nama, koji sa radošću dolazimo u ove vrleti, od kojih nama nema ljepših slika. Meni je radost što pripadam ovoj zemlji cjelinom svoga bića, koje je samo biće u nizu između mojih predaka i mojih potomaka. Ta radost me još uvijek drži, ne mogu je poraziti naleti prolaznih pokušaja poraza crnogorskog bića, jer ništa nije toliko prolazno kao veličanje prolaznog.
Ima ih 27 — toliko je godina jedna zemlja bila skrivena prvi put u svojoj dugoj čeličnoj istoriji, ali čuvajući nadahnuće, sjaj koji je vječan i neprolaznu ljubav.
Da bismo imali koga sjutra da učimo o našoj istoriji, moramo je prvo sačuvati od najezde mnogoničega. Moramo, da bismo našoj đeci bili primjer, učiti ih pripadnosti. Ovo je jedina zemlja koja nam je dom, svaka druga je samo boravište.
Da je vječna Crna Gora.
Jelena Jovetić je rođena 17. juna 1985. godine u Bijelom Polju, gdje je i završila osnovnu školu kao nosilac diplome Luča, i gimnaziju "Miloje Dobrašinović".
Na Ekonomskom fakultetu u Podgorici diplomirala je prije roka, sa prosječnom ocjenom 9,6. Na istom fakultetu u okviru postdiplomskih studija "Međunarodna ekonomija" odbranila je magistarsku tezu "Savremeni koncept upravljanja spoljnjim javnim dugom".
Profesionalno obrazovanje i usavršavanje u dijelu projektnog finansiranja i javno-privatnog partnerstva dalje nastavila na Harvard Kennedy School, Cambridge, MA, Sjedinjene američke države. Zvanje Public Procurement Expert stekla na Vienna University of Economics and Business, WU Executive Academy, Beč, Austrija. Dodatno se usavršavala na Joint Vienna Institute, Beč, Austrija, Duisenberg School of Finance, Amsterdam, Holandija, kao i drugim akademijama i centrima.
Svoj radni angažman započela je u Ministarstvu finansija, 2007. godine, kao stažista u okviru Internship programa za najbolje studente Univerziteta Crne Gore, u organizaciji Vlade Crne Gore, Univerziteta Crne Gore i Centra za demokratsku tranziciju. Obavlja funkciju generalnog direktora Direktorata za upravljanje javnim investicijama i politiku javnih nabavki u Ministarstvu finansija.
Šef je Radne grupe za pripremu pregovora o pristupanju Crne Gore Evropskoj uniji za pregovaračko poglavlje 5 – javne nabavke, koje je uspješno privremeno zatvoreno 27. juna 2025. godine.
Evaluator je i verifikator Regionalnog Savjeta BFC SEE mreže (Business Friendly Certificate South East Europe), koja predstavlja regionalnu platformu javnog, privatnog i civilnog sektora, za unapređenje konkurentnosti i ekonomskog razvoja u zemljama Jugoistočne Evrope.
Autorka je više stručnih radova objavljenih u domaćim i stranim časopisima. Autorka zbirke pjesama "Ko li mi te brani".
Dobitnica najvećeg priznanja Skupštine opštine Bijelo Polje „3. januar" za doprinos privrednom razvoju Bijelog Polja i sjevera Crne Gore, kao i dobitnica nagrade za književno stvaralaštvo „Aleksandar Leso Ivanović", Prijestonice Cetinje.
Govori engleski jezik. Udata, majka Lucije i Damjana.
Po iskazanoj zrelosti i osjećajnoj čistoti pjesme Jelene Jovetić treba da se nađu u knjizi koja bi pokazala sve bogatstvo njenog poetskog dara.
Ona ima i neke generacijske osobenosti koje treba osnažiti i na taj način.
Ona ima i pedagoško značenje, jer uči mladu generaciju da bude vezana svim bićem za svoje tlo.
A to znači i sa svijetom.
Moja baka je govorila da se ne treba žaliti na vremena, ona su uvijek nepogodna.
Voljela bih da je sada imam pa da je pitam da li su ova nepogodnija ili mi se čini. Možda bi rekla da umišljam, da je Balkan oduvijek bio nezgodan momak i da budem hrabra.
...
Jelena Jovetić je autorka čiji način izraza krase ljepota ženske hrabrosti i velike nježnosti. Nije to baš čest sklop kod ovdašnjih žena, te zato njene riječi znaju drugačije da dopru. Drago mi je što se Jelena usudila i pošla na divan stvaralački put, lijep i razvijajući, kako za nju kao autorku i neko ko nam je otvorio svoje srce, tako i za čitaoca koji zna da čuje, zastane i promisli.
Vremena su klizava, rekla bih sada svojoj baki, a Jelenine riječi griju.
Jelena Jovetić, mlada pjesnikinja inspiraciju za pjesničko nadahnuće nalazi u ljubavi prema rodnom tlu. Pjesničkim slikama, koje otkrivaju ljepotu Crne Gore, na najljepši način šalje poruku kako se voli i osjeća svoja zemlja. Zemlja dostojanstva, prkosa, hrabrosti, ali i zemlja borbe suprotnosti, mora i krša, vjetra i sunca, u biću pjesnikinje ona je posebna emocija, ali i snaga. Kroz svaki stih ove zbirke prepoznaje se i vječno nametnuta potreba da se brani, ali snagom ljubavi ona odolijeva svim stegama.
I nigdje se tako snažno ne izgrađuje biće u svijesti o značaju onog prostora između predaka i potomaka kao u Crnoj Gori. O toj dužnosti, koja se donosi rođenjem, pjesnikinja doživljava i kao radost, jer radost je i u svijesti da je to neuništivo.
Ljepote Crne Gore predstavljene su kroz personifikovane slike koje oživljavaju u svijesti čitaoca, ali i koje veličaju snagu ljepote. Posebnim bojama slikana je raskoš zemlje koja je stvarana od krvi i ljubavi, od bistre zore i nepokorene gore.
„Za nauk" je mladim generacijama da je riječ zakon ove zemlje, da se poštenjem stiče vječnost, da je velikodušnost praštanja prva odlika čojstva i da se neprijateljima ordeni nose. Između 1918. i 2006. se jesu mijenjale prilike, ali su ove vrijednosti i njene ljepote ostale neuništive, jasna je pjesnikinja.
Kada potamne njene gore, kada zlo nad njom razvije sile, ono što Crnu Goru iz mraka vadi jeste ta snaga ljubavi čija je personifikacija poezija Jelene Jovetić.
Puna emocija, sa pjesničkim slikama koje pokazuju raskošni talenat, poezija ove mlade pjesnikinje svoje mjesto treba da nađe i u udžbeničkoj literaturi, kao najbolji primjer savremene rodoljubive poezije.
Knjiga koja je pred nama, za mene lično, predstavlja svojevrsno otkrovenje. Zbog čega? Iz prostog razloga što nisam vjerovao da na ovom podneblju postoji neko ko nam može raskriliti sve ono što je prethodilo, i da pritom ne zauzima afirmativan ili negativan stav, a u isto vrijeme nam ponuditi eventualne smjernice za budućnost. Ili neko ko nas vraća praiskonskoj prirodi, onom božanskom udahnutom u svakog od nas prilikom rođenja; Da postoji neko ko stvarno gleda istini u oči, bez unaprijed izgrađenih stereotipova i predrasuda.
Dom nerijetko biva metafora za tijelo, a tijelo postaje dijelom živopisnog u ovom slučaju crnogorskog krajolika. Stoga ne treba čuditi kako je autorka neraskidivo, gotovo sinonimno, vezana za svoju domovinu, koja i jeste stvarni pretekst njenog pjesništva, odnosno stalni (realni) referent njene poezije. Njena poezija sudbonosno je određena toposom do te mjere da je možemo i nazvati pjesnikinjom domovine i tome slično. Njeno poetsko ime nije određeno etikom, estetikom ili „stilskom formacijom" kako se čini na prvi pogled, već prostorom iz kojeg je potekla i kojeg je mnogostruko utkala u svoje pjesništvo.
Nakon što sam iščitao pjesme bez naslova tek tada sam mogao osjetiti polifoniju koji odzvanjaju dušom uvažene autorke. Na momente sam prepoznavao katrene Omera Hajama, poeziju otpora Mahmuda Derviša, Jesenjina, Pabla Nerude, Majakovskog… sve one glasove koji i danas odzvanjaju pergamenom duše svekolikog čovječanstva. Poznata je teorija u semiologiji na relaciji oznaka-označeno, ali nam autorica poručuje nešto izvanredno: mi jesmo označeni međusobno imenima, religijom, kulturom ali unutar samih duša oznake ne postoje!
Za književno stvaralaštvo – Prijestonica Cetinje
Uvaženi gradonačelniče Cetinja, poštovane članice žirija, drage moje Cetinjanke i Cetinjani, dragi prijatelji,
Teško je na Cetinju dobiti priznanje, a posebno ponijeti nagradu neprolaznosti Aleksandra Lesa Ivanovića. Nemjerljivo vam hvala, što ste mi dozvolili da moje ime stoji uz veličinu Lesovih stihova, sa prikazom i sjetom, kakvu je u crnogorskoj književnosti imao samo on sebi svojstvenu.
Imam istu dužnost da dam doprinos društvu i državi, kao Leso, i poezijom i službom. Možda je u tome naša dodatna povezanost. Imam istu dužnost da branim, veličam i obilježim čuvanjem crnogorsku tradiciju, vrijednosti i vječnost. Crna Gora je naša prošlost, sadašnjost i budućnost.
Ova nagrada me učinila neizmjerno ponosnom. Ona me veže za Cetinje, kao i želja da veličajući Cetinje, ovjekovječim i toplinu stihova Lesa Ivanovića. Da pokažem najprefinjenije emocije i divljenje prema svemu onom što Cetinje jeste.
Cetinje je istorija. Umjetnost. Sloboda i svetost.
Cetinje je zelena čoja Montenegra, herojstvo i čojstvo.
Cetinje je i stvaranje i trajanje.
Cetinje je uzvisenost i trag koji ostaje iznad magli, uz svetost crnogorske zemlje i imena.
Cetinje je Aleksandar Leso Ivanović.
Izražavam zahvalnost porodici Ivanović, posebno sam uvažena kao dobitnica nagrade vašeg, našeg, jugoslovenskog i crnogorskog Lesa Ivanovića. Gajiću divljenje i nositi stvaranje, nadahnuće i liriku vanvremenskog pjesnika, koji nas opominje na uspomene i Cetinje, na istoriju, njegov žal za prolaznošću koja prenijeta je u vječnost.
Hvala članicama žirija, Prijestonici Cetinje i Centru za kulturu Plav na predlogu. Uvjeravam vas da su sa ponosom nositi ovu nagradu, kao priznanje i dužnost da čuvamo iskre vanvremenske topline, lojalnosti i veličine Lesa Ivanovića.
Mi ćemo uvijek moći zajedno da damo odgovor na pitanje Ko li mi te brani?
"Čujte kako se samo slobodom diče,
prođite ulicama Cetinja,
da vidite tu mladost koja kliče
Crnoj Gori da je jedina svetinja."
Živjeli.
Za doprinos privrednom razvoju Bijelog Polja i sjevera Crne Gore – Skupština opštine Bijelo Polje
Klikni za prikaz cijelog snimka
Drage Bjelopoljke i Bjelopoljci, poštovana predsjednice Skupštine, predsjedniče Opštine, odbornici, uvaženi gosti Bijelog Polja,
Iznimna mi je čast, što svojim imenom mogu danas stati u borbu generacija za bolju, stabilniju i slobodnu Crnu Goru. U zone koji su živote dali za oslobođenje Bijelog Polja, time ispisali istoriju, a nama ostavili obavezu, da stojimo čvrsto. U Bijelom Polju, u kojem sam rasla, uvijek se i znalo kako se stoji. Što su vremena teža, to je teže stajati, pravo.
Blagodarna sam za ovu čast. Posebno jer su ovo priznanje dobili, svojim zalaganjima oslobodioci, pisci, ljekari i najznačajnija imena Bijelog Polja.
Posebno sam uvažena što sam kao jedina predložena žena i dobitnica nagrade. Stoga ovo nije priznanje uručeno meni nego svim pregaocima našeg vremena, posebno ženama. Onim ženama koji se bore za druge, za opšte dobro. Za društvo u kojem je važan svaki pojedinac, a ne za društvo pojedinca.
Ovo je priznanje, ne samo meni, već mladima Bijelog Polja, mojoj generaciji ali i djeci današnjice, koja na putu od Gimnazije, kroz Gornju mahalu, niz ulicu Slobode, gaze sigurni u svoje snove. Sigurni da mogu, hoće i moraju uspjeti. Ako porastete uz zvona sa Petrove crkve i poziv na molitvu sa minareta naše džamije, onda znate za koje se vrijednosti zalažete. Bilo da je gusta magla ili ciča zima, ta toplina ne prolazi.
Posebna je trećejanuarska nagrada, jer znate, to je priznanje svim djevojčicama ovog grada koje su stajale nekada na ovom istom binu, gledajući u ova ista svjetla, gledale u svijet.
Jer ovaj grad je iskra koja vraća a koja se nosi. Sa davanjem svom korijenu, dajete i dio sebe i tako se vraćate nazad.
Izražavam zahvalnost žiriju povodom odluke da budem nosilac ovog priznanja. Primite moje uvjerenje da ću sa čašću nositi ga i time nositi vrijednosti antifašizma, crnogorskog imena i trajanja.
Milost mi je što svojim predlogom Bjelopoljke i Bjelopoljci istakli moje ime, poklonili meni i mojoj porodici najveće priznanje i time me učinili ponosnom i na njih i na moje Bijelo Polje. Nemjerljivo im hvala.
Mrak daje šansu, da se sjaj vidi. Posebno u teškim danima, kakvi su nam osvanuli ovi nakon Cetinja, kad se sa tugom saživimo, treba nam mir da se mirimo.
Finansijski dio koji prati ovu nagradu, usmjeriću bjelopoljskim porodicama, kojima je pomoć potrebna. Kad dijelimo, dajemo dio sebe da ostavimo trag dobra.
Živjeli.
KO LI MI TE BRANI – Petra Radulović
Ko li mi te brani
MOJA CRNA GORA – Ko li mi te brani
TRAG – Ko li mi te brani
Ko li mi te brani
SOKOLICE – Ko li mi te brani
KĆERI MOJA – Ko li mi te brani
Ko li mi te brani – WHO DEFENDS YOU FOR ME
AKO KRENEM (Si parto) – Ko li mi te brani
TRAG – Ko li mi te brani
DOĐU TAKO NEKA VREMENA – Ko li mi te brani
CETINJE – Ko li mi te brani
MAJ 2006 – Ko li mi te brani
AKO KRENEM – Ko li mi te brani
ZA NAUK – Ko li mi te brani
